Iako su kazalištarci, pogotovo u nekim tipovima kazališta kroz povijest, često bili skloni raskoš predstave pokazivati kroz kostime, scenografiju i rekvizite, jedan detalj nikad se ne bi smio naći na pozornici - a to je paunovo pero.

Ovo je praznovjerje vjerojatno nastalo kao spoj dobrih želja i pozitivnog razmišljanja s činjenicom da su se predstave nekad radile u vrlo kratkim rokovima te je mogućnost da do generalne probe nije sve baš sasvim gotovo - bila ogromna!

Dok je u dramskom teatru najozloglašeniji onaj Shakespeareov škotski komad čije se čak ni ime ne izgovara bez prijeke potrebe, u operi su sličnog statusa Vedijeva ‘Moć sudbine’ i Wagnerovi ‘Tristan i Izolda’.

U obilju praznovjerja kojima obiluje kazališni svijet, boje zauzimaju posebno mjesto. Bez obzira na kojem se dijelu planete zatekli, sasvim je izvjesno da će tamošnji kazalištarci neku boju - kostima, scenografije i/ili rekvizite smatrati - nesretnom.

Posebno mjesto među svim kazališnim praznovjerjima, ima jedna Shakespeareova drama kojoj je u teatru najbolje - ne spominjati ime.

Još jedna od stvari koje nikako ne biste smjeli raditi u kazalištu. No, za razliku od ostalih – ovu zabranu dugujemo praktičnim, a ne mističnim razlozima.

'Break a leg!' kazališna je fraza za koju ste sigurno čuli. No, jeste li se ikad upitali otkud dolazi i što to lomljenje nogu zapravo znači?

Pokloniti cvijeće za premijeru izvođačima ili članovima autorskog tima svakako je dobro poznat običaj, no pazite da ni slučajno cvijeće ne dobiju - prije predstave.

Sigurno ste čuli za praznovjerje da vas čeka ni manje ni više nego sedam godina nesreće ako razbijete ogledalo.

U nekim je kazalištima običaj da zadnja osoba koja odlazi iz kazališta na sredini pozornice ostavi upaljeno fantomsko svjetlo - žarulju na stalku.