Ako dosad i niste znali, sad primite na znanje – zviždanje je u kazalištu potpuno neprihvatljivo. Zabrana koju se danas često smatra praznovjerjem, zapravo je nastala iz čiste potrebe u danima kad je kazališna mašinerija ovisila isključivo o sirovoj ljudskoj snazi (i kako će se u nastavku ispostaviti – sluhu), a ne kao danas – sofisticiranoj tehnici.
Naime, davno prije no što su cugovi postali električni, za efekte spuštanja i podizanja scenografskih elemenata i/ili glumaca na scenu zaslužni su bili komplicirani sustavi konopaca, a kojima su pak upravljali – ljudi. I to ljudi koji se nisu bojali penjati na velike visine, visiti s užadi i na istoj po potrebi provesti i cijelu predstavu.
Suočeni s takvim zahtjevima, kazališni kadrovici nisu imali puno opcija, pa je izbor logično, pao na – mornare. Zato jer su manje-više istom metodologijom dizali i spuštali jedra u svim mogućim vremenskim uvjetima, pa su im okolnosti rada u kazalištu bile ‘šala-mala’.
No, kako u ta ista, pred-električna doba, još nije postojao ni inspicijentski pult, ni walkie-talkie ni ina sofisticirana komunikacijska oprema, u svrhu pravovremenog davanja znakova kazalištarci su se morali prilagoditi mornarima-tehničarima.
A oni su na brodovima razvili sustav komunikacije koji je bio imun na eventualne jezične barijere raznovrsnih posada, ali i na vremenske uvjete u kojima su radili. Ili jednostavnije – znakove za puštanje i/ili dizanje jedara davali su si zviždanjem.
Nakon što su mornari zviždanje kao znak uveli i u kazalište, ono je tamo odmah zabranjeno svima ostalima, a jasno vam je valjda i zašto. Zvižduk iz publike u znak odobravanja – recimo nečijeg dekoltea – za posljedicu je mogao imati neplanirano i smrtonosno spuštanje scenografije na glavu vlasnice spomenutog poprsja.
I tako dalje i tako dalje.
Iako su se i tehnički i kadrovski uvjeti u kazalištu do danas stubokom promijenili, zabrana zviždanja i dalje je ostala na snazi. Možda baš zbog dekoltea.
Naš vam je savjet da je se, bez obzira s koje se strane scene nalazili, poštujete. Da vam ne bi slučajno nešto – palo na glavu. A u svrhu neodobravanja uvijek vam ostaje dobro, staro: ‘buuuuuuuuuuuuuu’!
