Književno mizanscèna, a govorno gotovo uvijek mizanscen, pohrvaćena je verzija francuske fraze mise en scène, koja doslovno znači (po)staviti na pozornicu.

Tim se pojmom označava jedan od ključnih redateljskih alata u kazalištu: scenski aranžman, odnosno raspored, kretanje pa čak i radnje izvođača na sceni.

Teorija navodi kako mizanscen može biti statičan ili dinamičan, plošan ili dubinski, frontalan ili dijagonalan, kao i da se može voditi pravilom ravnoteže (na način da su izvođači i scenografija raspoređeni tako da svaki dio bude podjednako ispunjen), pravilom važnosti (kad raspored izvođača ovisi o značaju njihove uloge u određenom trenutku predstave) ili pravilom trokuta (ukoliko je na sceni najmanje troje izvođača).

No, praksa dokazuje kako je za mizanscen ključno da bude motiviran, dakle da za kretanje i radnje izvođača na sceni postoje publici jasni i uvjerljivi razlozi, u kojem slučaju publika mizanscen najčešće ne primjećuje već ga doživljava kao prirodno stanje stvari.

Konačno, mizanscenom radnja i likovi mogu dobiti ili izgubiti na važnosti, a predstava dobiti ili izgubiti na ritmu. Naime, za razliku od filma, u kazalištu redatelji nemaju na raspolaganju kameru kojom bi mogli usmjeravati pažnju gledatelja, pa to - kad i ako znaju - čine upravo mizanscenom.

Generalka je skraćenica od ‘generalna proba’, a odnosi se na posljednju probu pred premijernu izvedbu neke predstave. Termin ‘generalna’ upotrebljava se jer označava da sve mora biti spremno (kostimi, scenografija, rekviziti, redateljska i glumačka rješenja, svjetlo, ton…) i izvedeno onako kako je planirano, u kontinuitetu bez prekida. 

Iako se i ranije u procesu mogu održavati kontinuirane probe, do generalke su prekidi dozvoljeni i dobrodošli, jer je riječ o predstavi u nastajanju i namjeri da ju se učini što boljom, a čest je i slučaj da se do zadnjeg trena rade npr. scenografske/kostimografske, svjetlosne i tonske preinake. No, na generalki je trenutak kad se predstava zaista ‘prepušta’ izvođačima i scenskoj tehnici te se od njih očekuje da se nose sa svim mogućim predviđenim i nepredviđenim problemima, kao što će činiti i kasnije pred publikom!

Ponekad je generalka ‘otvorena’, tj. prati ju publika - kako bi oni koji sudjeluju u izvedbi predstave dobili osjećaj igranja u punoj dvorani, za razliku od praznog gledališta u kojem su probali. Ovo je na domaćim pozornicama, u kazališnim kućama s kućnim ansamblima gdje nisu uvijek svi bili uključeni u stvaranje pojedine predstave, gotovo bilo pravilo jer je to bila prva prilika da se izvedba predstavi najbližim suradnicima i zaposlenicima istog kazališta. Ta se tradicija zadržala do danas pa se često na generalnu poziva dobronamjerna publika - obitelj, prijatelji, kolege…

Barokna kutija ili talijanska pozornica, odnosno pozornica-kutija, prvo od svojih imena duguje razdoblju kad je upravo to bio najrasprostranjeniji tip izgradnje novih pozornica, iako ga druga dva možda točnije opisuju jer su prvi primjerci nastali već ranije - tijekom renesanse. 

Nakon srednjovjekovnih pozornica, koja su za svoja prizorišta često ‘okupirala’ trgove, prostore ispred crkve ili dvorišta svratišta, novi vijek donosi potrebu za posebnim, namjenski građenim kazališnim zgradama. Renesansno je doba uvelo ‘perspektivnu pozornicu’, tj. scenografiju koja je odavala dojam dubine, no te su pozornice i dalje bile premale, pogotovo kad je razvoj kazališnih inovacija doveo do potrebe za izmjenama kulisa tijekom predstave i upotrebom efekata čija se proizvodnja željela sakriti.

Tako se pojavila pozornica s tzv. ‘scenskim lukom’, koji dijeli prostor scene od prostora proscenija, te skriva nadstroplje u kojem se nalaze cugovi te slični izumi koji omogućavaju postavu svjetla i drugih tehničkih naprava. Igraći prostor bitno je povećan u odnosu na renesane pozornice, a scenski luk, uz dodatke zastora postavljenih s obiju strana pozornice (tzv. ‘ulice’), dodao je i popratne prostore u kojima se priprema za scenu može odvijati bez da publika u nju ima uvid.

Dodatna barokna inovacija došla je s razvojem opere, te kasnije i baleta, i time je barokna kutija poprimila svoj konačni oblik, koji se zadržao kao glavni tip namjenske kazališne gradnje do 20.st.  To se dogodilo kad je orkestar smješten ispred i ispod razine pozornice, kako ne bi ometao pogled.

Kako je barok nadaleko poznat kao razdoblje koje voli kićenost, scenski lukovi su često bili pozlaćeni i prenatrpani slikama, skulptirama ili sličnim ukrasima, čime su sigurno privlačili pažnju, a današnja kazališta sličnog tipa napuštaju ukrase, no zadržavaju idejnu funkciju okvira koji ‘nosi’ nevidljivi ‘četvrti zid’. Odmah iza scenskog luka često se nalazi i zastor, a premda je nekoć bio obilno upotrebljavan npr. pri promjeni scena, njegova upotreba danas ponešto je umanjena ili se u potpunosti izbjegava.

Barokna kutija donijela je i novo promišljanje prostora gledališta, iako je zadržala podjelu po društvenim slojevima, tipičnu za prijašnja vremena. Tako su gledališta najčešće polukružno orijentirana prema pozornici, a sastoje se od partera, mezanina, loža i galerija (broj i raspored ovih  elemenata ovisi o veličini kazališta). Parter i galerije bili su namijenjeni slabije financijski potkovanima, dok su mezanin i posebno, lože, zaposjedali oni više platežne moći (čitaj: puk i plemstvo). Čak i danas u tako klasičnim zdanjima cijene karata određuju se prema nekadašnjim običajima, iako ponekad viša cijena ulaznice ne znači da ćete imati bolji pogled na pozornicu!

Crna kutija označava tip kazališne dvorane čija je namjera osigurati neutralan prostor u kojem se mogu odvijati različite vrste izvedbi. Ime je dobila prema crnim zidovima ili zastorima koji su označavali prostor izvedbe, iako se danas naziv ‘crna kutija’ koristi i za prostore koji nisu nužno obojani u crno ili četverokutnog oblika. Često su ti prostori multifunkcionalni i nemaju unaprijed zadan oblik gledališta, niti pozornice, već se za svaku izvedbu gledalište može smjestiti u drugi položaj, a time se osigurava i više mogućnosti za određivanje prostora igre.

Iza vizije neutralnog i lako prenamjenjivog prostora, neopterećenog često naglašeno ukrašenim lukom barokne kutije, stoji švicarski scenograf i kazališni inovator Adolphe Appia, koji je zagovarao prostornu jednostavnost, kako popratni sadržaji ne bi odvlačili pozornost od same izvedbe. Kazalište se također htjelo osloboditi krutosti tzv. ‘četvrtog zida’, nevidljive granice između pozornice i gledatelja. No, Appijine ideje u djelo su sproveli američki kazalištarci pa se tako ‘crna kutija’ zapravo pojavila početkom 20.st. u SAD-u, a posebnu popularnost stekla je tijekom 60-tih i 70-tih. Korištena i kao prostor za probe i eksperimentalne izvedbe, od tog vremena naovamo, ‘crna kutija’ jedan je od najraširenijih tipova izvedbenog prostora, pa ćete ju danas često naći i u starijim kazališnim zgradama (barem kao dvoranu za probe), a nije neobično da se u njoj igraju i klasični komadi.

Premijera je prva javna izvedba nekog umjetničkog djela - kazališne predstave, glazbenog, filmskog ili televizijskog djela. Naziv dolazi od francuske riječi première koja znači "prvi". Praizvedba je prva izvedba nekog umjetničkog djela ikad. Praizvedba je uvijek ujedno i premijera, ali premijera ne mora biti uvijek praizvedba - mnogi su se dramski tekstovi postavljali stotine puta u kazalištima diljem svijeta. Eshilova trilogija "Orestija" praizvedena je 458. godine pr. Kr. - zamislite koliko je tek ona imala premijera!

Didaskalije su upute koje autor dramskog teksta daje glumcima i redatelju. Naziv dolazi od grčke riječi didaskalia koja znači "pouka", "uputa". Didaskalije mogu sadržavati naznaku mjesta i vremena radnje, opis prostora, likova, napomene kad likovi ulaze i izlaze sa scene, kako izgledaju kostimi, kako se koji lik ponaša, koji se zvukovi čuju u određenom trenutku i još mnogo drugih stvari. Mogu i ne moraju biti detaljne - neki autori daju samo šture upute, a neki pišu didaskalije koje zauzmu pola stranice baveći se detaljima kao što su resice na tepihu i boja salveta. Duljina i detaljnost didaskalija ovisi o tome koliki utjecaj autor dramskog teksta želi imati na postavljanje teksta na scenu. Didaskalije se obično istaknu od ostatka teksta (npr. u kurzivu) kako bi se olakšalo snalaženje u dramskom tekstu. Uglavnom se pišu u trećem licu, u sadašnjem vremenu. Didaskalije u većini slučajeva nisu namijenjene izgovaranju na sceni.

U Zagorju je to vlak, na obližnjem šanku kapacitet konzumenta, a u vojsci – vod. U teatru, pak, po život opasno sredstvo za proizvodnju čarolije.

U 99% slučajeva kad ste u kazalištu primijetili da je netko ili nešto osvijetljeno odozgo, ili se pak opet netko ili nešto sa stropa spusti(l)o na scenu ili s nje u zrak nestalo, na djelu su sasvim sigurno bili – cugovi.

Zagonetni pojam u Klaićevu Rječniku stranih riječi objašnjen je ovako:

cûg, cûg a, lok. cûg u njem. (Zug)

1. vučenje (imati dugàčak cûg – moći dobro potegnuti iz čaše);
2. vlak, željeznica;
3. vojn. Vod, odred, omanja četa vojnika (u nekadašnjoj austrougarskoj vojsci)
4. povorka, kolona
5. propuh, promaja
6. u šahu: potez
7. iz cûga: odjedanput, odjednom, odmah, otprve; na cûg – na poteg (npr. cipele, električni šalter)

Za divno čudo, Klaić kazališnu uporabu pojma nigdje ne spominje, pa utoliko više – moramo mi. U teatru je cug, naime, mehanički (hoće reći - pogonjen sirovom silom ruku scenskih radnika) ili elektromehanički (pogonjen strujom) dio sustava opreme pozornice. Sastoji se od vodoravne i obično željezne cijevi, nosivih čeličnih užadi ('sajli'), prijenosnih kolotura te protutega u okomitim klizačima na bočnom zidu pozornice.

Cug služi za za vješanje opreme pozornice (dijelova scenografije i rasvjetnih tijela), a rjeđe i za vješanje ljudi kako bi se postigli efekti poput letenja (npr. u Oluji splitskog HNK ili davnom Osmanu HNK Zagreb).

Spomenuta oprema pozornice (i/ili ljudi) sajlama se vješaju na cugove i potom po potrebi spuštaju ili dižu s pozornice.

Upravo zbog toga što cugovi vise nad samim igraćim prostorom kazališta, ukoliko su neispravni mogu biti i po život opasni. No, čak i kad su posve ispravni, za eventualno fatalan ishod po glumce dovoljan je i namanji nemar pri učvršćivanju opreme na cugove. Incidenata u kojima su sa cugova padali reflektori, komadi scenografije i tko zna što još, u povijesti kazališta ima i previše za navođenje.

Bilo kako bilo, idući put kad sjednete u kazališno gledalište imajte na umu da glumački posao zna biti doslovno po život opasan, a ako ste pak kazalištarci, budite fini s dečkima s nadstroplja.

Rekli bi Englezi - better safe than sorry...

Pojam koji kazalištarci ne koriste kako bi opisali gostujuću kolegicu, već - ultrabrzi test poznavanja teksta i scenskog zemljopisa.

Kazališna proba na kojoj glumci (obično ubrzanim tempom) bez ikakva emocionalnog angažmana prolaze tekst i mizanscen, u domaćem se kazališnom slengu naziva – talijankom i praktični je ekvivalent uzrečice da je 'ponavljanje majka mudrosti'.

Tijekom procesa proba za njom se obično poseže kako bi se utvrdilo funkcioniranje materijala (npr. u slučaju naknadnih štrihova) ili ispitali njegovi tehnički aspekti (npr. ulasci, izlasci, znakovi za svjetlo, ton i sl.),

Pri samom kraju procesa proba, za talijankom se obično poseže kako se ne bi nepotrebno emocionalno iscrpljivalo ansambl predstave, dok se nakon premijere koristi u slučaju diskontinuiteta u igranju predstave, a kako bi se, naravno, 'obnovilo gradivo'.

Prof. Škavić u svojoj knjizi 'Hrvatsko kazališno nazivlje' navodi kako je talijanka pojam novijeg datuma. U domaću kazališnu praksu navodno su ga donijeli gostujući talijanski redatelji, po kojima je onda i dobio ime.

Ukoliko u predstavi koju ste gledali nije bilo ni jednog ni drugog, sva je prigoda da je u pitanju bila pantomima. Ili – potpuni raspad sistema.

Kazališna replika, za razliku od one saborske, ne podrazumjeva uvijek prigovor – nego najčešće tek – odgovor. No, krenimo redom. Evo što u 'Hrvatskom kazališnom nazivlju' kaže prof. Škavić:

'Dramsko je djelo pisano u razgovornoj, dijaloškoj formi.
Tekst koji izgovara glumac kao odgovor na partnerove riječi nazivamo replika.
Poslijednje su riječi replike, koje su znak drugome glumcu da počinje njegova replika, u kazališnome žargonu nazvane šlagvort, rjeđe štihvort, a vrlo rijetko spona (Strozzi Igra u dvoje). Zabilježen je i naziv lema (HNK, 1969). Izričaji doći na šlagvort, ući na šlagvort znače da glumac ulazi na scenu upravo na posljednje riječi partnerove replike. Hrvatski naziv natuknica (Hribar-Ožegović, 1984.) nije prihvaćen u kazališnome nazivlju. Naziv šlagvort najveće je čestote.'

Prema Klaiću:

rèplika, 3. –ci, 2. mn rëplīkā franc. (replique)
1. kratak odgovor na nečiji govor; osobiti odgovor tužitelja na obranu optuženoga
2. primjedba s mjesta (u kongresu, skupštini)
3. kazal. svaki pojedini dio uloge kojim se odgovara na riječi suigrača
4. kopija, odlijevak, faksimil, duplikat

šlägvort njem (schlag – udarac + Wort – riječ)
1. krilata riječ, krilatica; zgodan odgovor, geslo, parola
2. v. štihvort; doći na šlagvort kazal. doći u pravi čas ili upravo kad se o dotičnoj osobi govori ('Mi o vuku, a vuk na vrata)

Česta je u praksi i zabluda da replika znači isto što i rečenica. Naime, replika može sadržavati neograničen broj rečenica, sve dok one nisu prekinute replikom – partnera.
Npr. u slijedećem odlomku iz Držićeve 'Novele od Stanca' cijeli je tekst koji Miho izgovara – jedna replika.

VLAHO
A ti gdje s' dosle bio? Kako li s' od oca
iz kuće izit smio?

MIHO
Bogme imam smiješna oca!
Kuću mi zatvori, ma ja, kad večeram
fengam poć leć gori; a ja ti omijeram
kako ću se kalat niz njeku funjestru.
i, kad podu svi spat, obučem se u pjastru;
čelatu na glavu, brokijer na bedru u čas
stavim, a rđavu ovu mčinu na pas
pak se niz konopac na ulicu kalam,
a mudri moj otac u odru mni da sam.

VLAHO
Smiješni su oci ovi ! Neće im se njekad
da su i oni bili svi lovci kako i mi sad,
ki noćno lovimo kako i jeji.

Istovremeno, Vlahove poslijednje riječi iz prve replike, npr. iz kuće izit smio, šlagvort je za iduću, Mihinu, repliku.

Vjerojatno najpoznatija replika hrvatske dramske književnosti, ona je Sluge na samom završetku Krležine drame 'Gospoda Glembajevi':

Sluga: Gospon doktor zaklali su barunicu!

Prvo, stručna definicija iz pera legendarne Akademijine profesorice Đurđe Škavić, a kako je navodi u svojoj must-have knjizi 'Hrvatsko kazališno nazivlje'. Dakle:

'Izostavljanje pojedinih dijelova teksta, rečenica ili riječi unutar dramskog teksta u kazališnom se žargonu naziva štrihanje teksta ili štrihati tekst. Znak kojim se označuje da se dio teksta izbacuje naziva se štrih, rjeđe šprung. Hrvatski su nazivi precrt teksta (Klaić) ili skok (Cindrić, 1962), ali nisu ušli u opću uporabu. Budući se na taj način tekst i krati, rabe se nazivi kratiti tekst, kraćenje teksta. Ako se poništava prethodno kraćenje, rabe se nazivi otvoreni štrih, otvoriti štrih'.

A sad, etimologija ili kako kaže Klaić:

štrih, štriha njem (Strich)
1. pruga , crta, linija;
2. u kazališnom jeziku: precrt, znak da se neki dio teksta ima precrtati, izostaviti, brisati
3. ograničen prostor za kretanje

Štrih je u praksi najčešće u domeni dramaturga, koji u skladu s redateljevom koncepcijom, tekst krati kako bi intenzivirao predstavu. Ili jednostavnije rečeno - izbacuje one dijelove teksta koji su suvišni s obzirom na ideju, radnju ili ritam predstave. Sve to, naravno, pod pretpostavkom da u radu na predstavi sudjeluje dramaturg. Ako ne - štrihom se bavi redatelj, a nerijetko i glumci sami.

U nekim kazališnim praksama, poglavito onima u kojima je autor dramskog teksta neprikosnoveni autoritet, poput npr. Velike Britanje, štrihanje tekstova živućih autora počesto se smatra blasfemičnim.

Štrih ima i svoje hitove, pa je tako jedan od najčešće korištenih izbacivanje svih referenci na Fortinbrasa u 'Hamletu', a u slučajevima kad autore predstave ne zanima politička dimenzija Shakespeareova teksta.