Pojam koji kazalištarci ne koriste kako bi opisali gostujuću kolegicu, već – ultrabrzi test poznavanja teksta i scenskog zemljopisa.
Kazališna proba na kojoj glumci (obično ubrzanim tempom) bez ikakva emocionalnog angažmana prolaze tekst i mizanscen, u domaćem se kazališnom slengu naziva – talijankom i praktični je ekvivalent uzrečice da je ‘ponavljanje majka mudrosti’.
Tijekom procesa proba za njom se obično poseže kako bi se utvrdilo funkcioniranje materijala (npr. u slučaju naknadnih štrihova) ili ispitali njegovi tehnički aspekti (npr. ulasci, izlasci, znakovi za svjetlo, ton i sl.),
Pri samom kraju procesa proba, za talijankom se obično poseže kako se ne bi nepotrebno emocionalno iscrpljivalo ansambl predstave, dok se nakon premijere koristi u slučaju diskontinuiteta u igranju predstave, a kako bi se, naravno, ‘obnovilo gradivo’.
Prof. Škavić u svojoj knjizi ‘Hrvatsko kazališno nazivlje‘ navodi kako je talijanka pojam novijeg datuma. U domaću kazališnu praksu navodno su ga donijeli gostujući talijanski redatelji, po kojima je onda i dobio ime.
