Propadalište je otvor u pozornici koji se koristi u kazalištima i drugim izvedbenim prostorima kako bi se stvorio efekt nagle pojave ili nestanka izvođača, scenografskih elemenata ili rekvizita sa scene. Najčešće nije riječ samo o otvoru već također o posebnom scenskom uređaju/mehanizmu, koji funkcionira tako da omogućava spuštanje i podizanje dijela pozornice na nižu razinu/ s niže razine (poput kazališnog podruma ili prostorije ispod scene).
Rudimentarna propadališta postojala su već u grčkom kazalištu, no scenski mehanizmi kakve poznajemo danas počeli su se razvijati u renesansnim kazalištima. Prve verzije bile su vrlo jednostavne, temeljile su se na sustavima užadi, kolotura i mehaničkih platformi. Talijanska renesansa, poznata po inovacijama u scenografiji, donijela je prve naprednije oblike propadališta, posebno korištene u operama. Ove inovacije omogućile su složenije promjene scena.
S razvojem tehnologije tijekom 18. i 19. stoljeća, propadališta su postala sofisticiranija. U baroknim kazalištima, poput slavnog Teatro Olimpico u Vicenzi, korištene su složene verzije ovog uređaja za stvaranje iluzije dubine i pokreta na sceni. Industrijska revolucija donijela je hidraulične i električne mehanizme, koji su značajno povećali brzinu i preciznost rada propadališta.
Danas propadališta ostaju važan dio kazališne tehnike, osobito u velikim produkcijama poput mjuzikla i opera. Koriste se za brze promjene scenografije, efekte i dramatične ulaske ili izlaske likova. Često nevidljiva publici, i upravo zbog toga, predstavljaju važan element kazališne čarolije.
