Kad nešto u svom nazivu ima riječ post, logika bi nas navodila da to dolazi nakon nečega. Iz tog bi, dalje, bilo logično da postdramsko kazalište dolazi nakon dramskog. No, kako je kazalište oduvijek bilo živa i poprilično komplicirana tvorevina, tako se i postdramsko kazalište počelo događati paralelno s dramskim, a oba više ili manje uspješno i dalje djeluju u miroljubivoj koegzistenciji.
Dvadeseto se stoljeće konstantno nalazilo u problemu imenovanja i vrednovanja svojih umjetničkih razdoblja i pravaca pa nije neobično da se postdramsko kazalište kao termin pojavilo tek u devedesetim godinama istog. No, zapravo se odnosi na razdoblje koje obuhvaća raznovrsne kazališne poetike od 60-ih nadalje, kad se termin postmodernizam pojavljuje i u drugim umjetnostima. Te su poetike međusobno toliko različite da ih je zaista teško svrstati u jednu kategoriju, no ono po čemu teoretičar Hans-Thiess Lehmann (koji je uveo pojam postdramskog kazališta u opću upotrebu), razlikuje postdramsko od dramskog kazališta jest odnos prema tekstualnom predlošku.
Dok je dramsko kazalište kroz stoljeća uvijek kretalo od teksta i redateljskih koncepcija koje su ‘iščitavale’ ono što je autor teksta htio reći, postdramsko se kazalište počinje baviti i drugim elementima i strategijama izvedbe te inzistira na njihovom nehijerarhijskom kombiniranju.
Propituje se odnos prema klasičnoj, uzročno-posljedničnoj naraciji, prema funkcijama suradničkog tima u procesu nastanka predstave, prema izvođačkim stilovima i tehnikama, a pojavljuju se i izvedbe koje je teško definirati, kao i hibridni žanrovi. Sve oblike postdramskog kazališta nemoguće je nabrojati, jer se u njega nerijetko uvrštava i happening i vizualno kazalište i skupno osmišljeno kazalište i plesno kazalište itd., itd.
Danas ga je ponekad možda i teško razlikovati od dramskog kazališta, jer postdramsko se jednako odnosi na procese stvaranja kao i na konačni produkt – koji može ispasti naizgled i poprilično ‘klasičan’. No, namjera mu je kod publike stvoriti različite vrste utisaka korištenjem i kombiniranjem niza sredstava, umjesto inzistirati na jednom elementu kao polazišnoj točki i čvrstom uporištu.
