Opera

Opera je glazbeno-scenska forma u kojoj se radnja posreduje glazbom i pjevanjem. Dapače, vrlo specifičnom tehnikom pjevanja zbog koje je malo vjerojatno da ćete operu ikad zabunom označiti kao neku drugu umjetničku vrstu.

Naime, za razliku od glazbenog kazališta ili mjuzikla, u operi pjevači nastupaju bez pomoći ozvučenja i uz pratnju orkestra koji za neke produkcije – primjerice one iz Wagnerova opusa – broji i do 120 članova. Zato pjevači moraju ‘projicirati’ glas do posljednjeg reda dvorane u kojoj se opera izvodi, a za to je nužna posebna pjevačka tehnika.

Uz tu, operi dugujemo i brojne druge inovacije bez kojih je suvremeno kazalište nezamislivo: od izgradnje namjenskih kazališnih kuća specifične akustike s tzv. rupom za orkestar i uloge dirigenta do razvoja brojnih scenskih efekata i pomagala odnosno scenske tehnike.

Opera je nastala u Italiji, točnije u Firenzi u 16. stoljeću na valu renesansnog istraživanja antičkog nasljeđa. Humanisti, umjetnici i stručnjaci okupljeni u kružoku po imenu Camerata de’ Bardi pokušavali su dokučiti kako su zapravo izgledale izvedbe antičke drame i zaključili da su bile glazbeno-scenska djela koja su spajala sve dotad poznate umjetnosti.

Pokušaj reakreacije tog spoja rezultirao je onim što danas zovemo opera, a ime je dobila prema talijanskoj riječi za – rad. Rad velike grupe ljudi vrlo specifičnih vještina: od skladatelja i libretista, preko solista i zbor(ov)a, do orkestra, likovne opreme i scenske tehnike.

Srećom, vladarska obitelj Medici odlučila je sav taj rad obilato financirati, pa je u sklopu jedne od njihovih dvorskih svečanosti 1598. godine premijerno izvedena i prva opera ikad – Dafne – koju je skladao Jacopo Perri. Skladatelje i inače smatramo glavnim autorima u operi: od Handela i Glucka preko Mozarta i belkantista, te Verdija i Wagnera, do naših suvremenika.

Opera je, usprkos golemoj organizacijskoj i produkcijskoj složenosti ili možda baš zbog nje, ubrzo po nastanku postala hit, prvo u Italiji, a potom i diljem Europe. Do kraja 17. stoljeća u Veneciji koja je tad imala 40 000 stanovnika, djelovalo je čak 8 opernih kazališta. Usporedbe radi, u Hrvatskoj danas imamo tek četiri nacionalne Opere.

Vremenom, u opernim su libretima nakon prvobitnih mitskih motiva na red došle i brojne druge teme, a s njima i žanrovske odrednice pa razlikujemo tzv. ozbiljnu operu ili operu seriu od komične opere ili opere buffe, ali i od njemačkog Singspiela ili romantične opere.  Sve one, u principu, uključuju dvije vrste pjevanja: recitativ i ariju, tj. otpjevanu solo dionicu. Pjevači koji ih izvode razlikuju se prema rasponu glasa, pa su muški – bas, basbariton, bariton, tenor i kontratenor, a ženski alt, mezzosopran i sopran.

Danas ih uživo osim u kazalištima možete čuti i u – kinu. Naime, 2006. godine čuvena newyorška Metropolitan opera pokrenula je prijenose uživo svojih predstava u kino dvorane diljem svijeta, a danas to redovito čine i gotovo svi veliki svjetski dramski i baletni teatri.

Opera je, ukratko, najambicioznija scenska vrsta koja i nakon više od 400 godina postojanja još uvijek pomiče granice i – inovira.

POVEZANA ZANIMANJA

Šalabahter je uvod u kazališnu umjetnost, podsjetnik na njene poznate i manje poznate pojmove i pomoć pri gledanju predstave te analizi odgledanog uz pomoć upitnika.

Projekt je podržalo

Naš newsletter