Kako joj i ime (od latinskog verbum tj. riječ) kaže, u pitanju je kazališna disciplina u kojoj izvođači ne koriste riječi: niti ih izgovaraju niti pjevaju.
U najširem smislu u tu bismo vrstu kazališta mogli svrstati i balet i suvremeni ples, no u praksi ovaj pojam koristimo za one predstave u kojima izvođači pretežno komuniciraju pogledima, izrazima lica, gestama, držanjem i jezikom tijela, ne i plesom.
Neverbalnim kazalištem kao krovnim pojmom označavamo cijeli niz kazališnih praksi: od mime odnosno pantomime u kojima geste zamjenjuju govor, preko korporealne mime u kojoj se drama smješta u pokretno ljudsko tijelo, a ne na lice i ruke, potom fizičkog kazališta u kojem su kretnje glavno izražajno sredstvo te novog cirkusa pa do onog vizualnog.
No, iako ne koristi riječi, neverbalno kazalište može biti narativno, odnosno posredovati priču, ali bez jezične barijere.
Po srijedi je jedna od najstarijih kazališnih praksi koju, primjerice, detaljno opisuje Nāṭya Śāstra traktat o izvedbenim umjetnostima na sanskrtu nastao negdje između 1. i 3. stoljeća prije nove ere, na čiji su povijesni razvoj značajno utjecale antičke prakse, Commedia dell’arte, ali i japanski No teatar.
Jacques Copeau, Étienne Decroux i Jacques Lecoq neki su od europskih velikana neverbalnog kazališta koje je se s vremenom razvilo u brojnim različitim pravcima, a u Hrvatskoj ga danas možete i studirati.
