Književno mizanscèna, a govorno gotovo uvijek mizanscen, pohrvaćena je verzija francuske fraze mise en scène, koja doslovno znači (po)staviti na pozornicu.
Tim se pojmom označava jedan od ključnih redateljskih alata u kazalištu: scenski aranžman, odnosno raspored, kretanje pa čak i radnje izvođača na sceni.
Teorija navodi kako mizanscen može biti statičan ili dinamičan, plošan ili dubinski, frontalan ili dijagonalan, kao i da se može voditi pravilom ravnoteže (na način da su izvođači i scenografija raspoređeni tako da svaki dio bude podjednako ispunjen), pravilom važnosti (kad raspored izvođača ovisi o značaju njihove uloge u određenom trenutku predstave) ili pravilom trokuta (ukoliko je na sceni najmanje troje izvođača).
No, praksa dokazuje kako je za mizanscen ključno da bude motiviran, dakle da za kretanje i radnje izvođača na sceni postoje publici jasni i uvjerljivi razlozi, u kojem slučaju publika mizanscen najčešće ne primjećuje već ga doživljava kao prirodno stanje stvari.
Konačno, mizanscenom radnja i likovi mogu dobiti ili izgubiti na važnosti, a predstava dobiti ili izgubiti na ritmu. Naime, za razliku od filma, u kazalištu redatelji nemaju na raspolaganju kameru kojom bi mogli usmjeravati pažnju gledatelja, pa to – kad i ako znaju – čine upravo mizanscenom.
