Lutkarsko kazalište

Česta je zabluda da je lutkarsko kazalište namijenjeno samo djeci, a ona vjerojatno proizlazi iz konzervativnog očekivanja da sve što koristi – lutke, pripada u područje dječje igre. No, kao što npr. videoigre zorno prikazuju da igra uopće ne mora biti samo za djecu, tako je i lutkarsko kazalište puno šire u tumačenju toga što sve može biti lutka.

Naime, u lutkarskom kazalištu ‘lutka’ je sve što ‘lutkar’ može pomicati odnosno animirati – to mogu biti i specijalno izrađene lutke, i svakodnevni predmeti, i dijelovi tijela pa čak i materijali poput pijeska ili brašna… To je upravo ono po čem se lutkarsko kazalište i razlikuje od svih ostalih kazališnih vrsta – njegovi izvođači pozornicu dijele sa svojim neživim partnerima. Zbog toga se još nazivaju i animatorima, a njihovo upravljanje pokretima lutke animacija – animirati doslovno znači dati dušu, odnosno oživjeti. 

Lutkari mogu biti vidljivi ili nevidljivi publici, komunicirati samo preko lutke ili ne, koristiti jednu ili više lutkarskih tehnika. Mogućnosti i kombinacije su nebrojene, a lutkarsko je kazalište dodatno zanimljivo jer se njegovi likovi mogu kretati neopterećeni zakonima fizike i ograničenjima ljudskog tijela. Isto tako, lutkarstvo može uključivati sve druge kazališne vrste pa nisu neobični hibridi poput lutkarske opere ili neverbalne lutkarske predstave.

Lutkarstvo se krenulo razvijati jednako rano kao i neke druge vrste kazališta, pa tako prve zapise o održanim lutkarskim predstavama nalazimo u Staroj Grčkoj. Pretpostavlja se da se paralelno razvijalo i u istočnoazijskim zemljama, koje imaju dugačku, bogatu i vrlo razvijenu tradiciju lutkarstva, iako se zapisi o njima javljaju tek kasnije. Prve lutke na europskom tlu vjerojatno su nastale iz ritualnih maski, a zatim su se krenuli razvijati i različiti tipovi lutaka. Jedan od prvih razvijenih tipova lutaka bila je – marioneta, koju i danas zbog kompleksnosti animacije nazivaju kraljicom lutkarstva. Marionetom lutkar upravlja pomičući konce koji ju drže te je broj konaca promjenjiv. Može ih biti svega nekoliko, do kompliciranijih varijanti gdje lutkari svakim prstom upravljaju jednim koncem, a za neke je marionete potrebno i više animatora!

Marionete su bile popularne među bogatijim slojevima, jer je njihova izrada pretpostavljala fini zanat i skupe materijale, dok se na pučkim događanjima češće pojavljuju ručne lutke, preteče ili jednostavne varijante današnjih ginjola – lutaka gdje lutkarov kažiprst nosi glavu lutke, dok palac i srednji/mali prst upravljaju rukama.

Tipovi lutaka uglavnom se dijele upravo prema načinu upravljanja lutkom, iako postoji više podjela, te naravno, cijeli niz varijanti i hibridnih tehnika. Osim već spomenutih marioneta i ginjola, poznati i danas često korišteni tipovi su npr. zijevalice, javajke, bunraku lutke, itd.

Posebna vrsta lutkarskog kazališta je tzv. kazalište predmeta, gdje se animiraju predmeti namijenjeni svakodnevnoj upotrebi, kao npr. posuđe ili alat, a njegovom podvrstom ili hibridom može se smatrati i crno kazalište, koje upotrebom fluorescentne rasvjete ‘uklanja’ iz vidnog polja sve osim posebno odabranih objekata – to mogu biti predmeti, dijelovi tijela, kostima ili scenografije. 

Još jedna specifična vrsta kazališta koja pokušava u potpunosti poništiti prisustvo živog izvođača, i nalazi se na razmeđi između lutkarstva, vizualnih umjetnosti i animiranog filma, svakako je kazalište sjena, gdje se lutke vide samo kao obrisi na platnu ili nekom drugom materijalu.

U svakom slučaju, lutkarstvo kao spoj raznovrsnih oblika, tehnika, žanrova i umjetničkih grana, plodno je tlo za brojne eksperimente i inovacije. Posebno je revitalizirano otvaranjem brojnih specijaliziranih kazališta širom svijeta, koja ga čine dostupnim gledateljima svih generacija.

U Zagrebu se već više od pedeset godina održava Međunarodni festival kazališta lutaka – PIF, na kojem se mogu vidjeti lutkarske predstave iz cijelog svijeta, a glumac-lutkar, lutkarski redatelj ili pak kreator lutaka možete postati studirajući na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, koja jedina u Hrvatskoj nudi specijalizirane studije u ovom području.

POVEZANA ZANIMANJA

Šalabahter je uvod u kazališnu umjetnost, podsjetnik na njene poznate i manje poznate pojmove i pomoć pri gledanju predstave te analizi odgledanog uz pomoć upitnika.

Projekt je podržalo

Naš newsletter