Dramsko kazalište je za većinu vjerojatno ono na što prvo pomisle kad se kazalište uopće spomene. Kazalište kojem je ključna odrednica – izgovoreni tekst.
Osim što je rasprostranjeno, dramsko kazalište u svakom slučaju pripada i među – najstarije.
Početak možemo potražiti u staroj Grčkoj, gdje su se navodno iz dionizijskih rituala razvila dramska natjecanja, na kojima su se dramatičari izvedbama svojih tekstova natjecali za prestižnu nagradu – lovorov vijenac. Prvi je zabilježeni pobjednik takvog natjecanja bio Tespis 534.pr.n.e., a nešto kasnije nastaje i prvi zabilježeni kazališni predložak, tj. drama – Eshilovi Perzijanci (472.g. pr.n.e).
Upravo je pojava dramskog teksta označila početak razvoja dramskog kazališta, jer se time pojavljuje i prvo razlikovanje kazališnih zanimanja – glumaca i dramatičara. Uz Eshila, slavni grčki trolist čine još Sofoklo i Euripid, koji su pisali tragedije, te im se s komedijama pridružuje Aristofan, a osnovna podjela na komedije i tragedije zadržat će se još kroz dugi niz stoljeća pa sve do danas, iako se u međuvremenu popis vrsta i žanrova jako proširio.
Stari Grci također su zaslužni i za prve namjenske kazališne građevine, s namjerom da, za razliku od rituala, odvoje izvođače od publike. Grčka su kazališta osim toga poznata po svojoj fantastičnoj akustici, koja se i danas može isprobati ako se nađete npr. u Epidauru. Važno je još napomenuti da su to bile vanjske pozornice, a do prvih zatvorenih namjenskih kazališnih zgrada trebat će proći još dvadesetak stoljeća, jer je srednji vijek raskrstio s kazališnom tradicijom Grčke i Rima, te svoje izvedbe smjestio u crkve, na sajmove i slične improvizirane prostore, poput kola kojima su često glumačke družine putovale, a koja su im istovremeno služila kao pozornica/scenografija.
Renesansa pak, vraća u fokus interes za grčku umjetnost te kazalište odmiče od uličnog zabavljaštva i Crkve, a logično je da im je za revitalizaciju klasičnih oblika komedije i tragedije bilo potrebno i malo – mira i tišine. Tako tijekom renesanse u Italiji nastaju i prva kazališta u zatvorenim prostorima. Paralelno s tim, ponovno se počinju pojavljivati i isticati dramatičari, čemu je sigurno doprinijela i pojava tiskarskog stroja pa se tako drame više ne nalaze samo u rukama jedne glumačke družine, već je omogućeno njihovo širenje i među zainteresiranim kolegama i publikom.
Jedan od najvažnijih dramatičara uopće, William Shakespeare, pojavio se upravo u tom periodu, a First Folio s njegovim djelima jedna je od prvih poznatih otisnutih i do danas očuvanih zbirki dramskih djela. Kao što je to bilo uobičajeno u elizabetinskom kazalištu, Shakespeare nije samo sjedio kod kuće i pisao, već je istovremeno bio i glumac, suvlasnik trupe, suvlasnik još jedne namjenski građene zgrade – kazališta Globe, no ipak je do današnjeg dana ostao najpoznatiji upravo kao autor.
Kako su se pisana djela počela širiti Europom bez autora koji bi mogli nadgledati njihovo izvođenje, pojavila se potreba za još jednom autorskom funkcijom u kazalištu – redateljem. I tako se u 19. stoljeću pojavljuju i prvi stručnjaci u tom području, te će se trokut dramatičar – redatelj – glumci kao osnova dramskog kazališta održati sve do današnjih dana.
Kroz razdoblja se odnos prema važnosti predloška, tj. dramskog teksta mijenjao, i zapravo se tek odvajanjem funkcije redatelja počinje stavljati fokus na razliku između predloška/teksta i predstave. No, za dramsko je kazalište upravo taj tekstualni predložak ipak ključna sastavnica.
Bez obzira je li riječ o komediji, tragediji ili nekom od njihovih mnogobrojnih kasnije izvedenih oblika, o klasiku ili suvremenom tekstu, svi oni danas supostoje na svjetskim pozornicama.
Brojne varijacije, i potencijalna opasnost koja se početkom dvadestog stoljeća pojavila u obliku – filma, nimalo nisu ugrozile opstanak dramskog kazališta, u što se svakodnevno možete uvjeriti već i letimičnim pregledom kazališnih repertoara.
Ako se kazalištem želite profesionalno baviti, za većinu zanimanja (glumac, redatelj, dramaturg, kazališni producent, oblikovatelj svjetla) možete se školovati na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, dok glumu možete studirati još i na sveučilištima u Osijeku, Rijeci, Splitu i Dubrovniku.
