Crna kutija označava tip kazališne dvorane čija je namjera osigurati neutralan prostor u kojem se mogu odvijati različite vrste izvedbi. Ime je dobila prema crnim zidovima ili zastorima koji su označavali prostor izvedbe, iako se danas naziv ‘crna kutija’ koristi i za prostore koji nisu nužno obojani u crno ili četverokutnog oblika. Često su ti prostori multifunkcionalni i nemaju unaprijed zadan oblik gledališta, niti pozornice, već se za svaku izvedbu gledalište može smjestiti u drugi položaj, a time se osigurava i više mogućnosti za određivanje prostora igre.
Iza vizije neutralnog i lako prenamjenjivog prostora, neopterećenog često naglašeno ukrašenim lukom barokne kutije, stoji švicarski scenograf i kazališni inovator Adolphe Appia, koji je zagovarao prostornu jednostavnost, kako popratni sadržaji ne bi odvlačili pozornost od same izvedbe. Kazalište se također htjelo osloboditi krutosti tzv. ‘četvrtog zida’, nevidljive granice između pozornice i gledatelja. No, Appijine ideje u djelo su sproveli američki kazalištarci pa se tako ‘crna kutija’ zapravo pojavila početkom 20.st. u SAD-u, a posebnu popularnost stekla je tijekom 60-tih i 70-tih. Korištena i kao prostor za probe i eksperimentalne izvedbe, od tog vremena naovamo, ‘crna kutija’ jedan je od najraširenijih tipova izvedbenog prostora, pa ćete ju danas često naći i u starijim kazališnim zgradama (barem kao dvoranu za probe), a nije neobično da se u njoj igraju i klasični komadi.
