Pojam ‘četvrti zid’ označava zamišljeni zid koji razdvaja publiku od izvedbenog prostora u kazalištu. Četvrti zid postavlja granicu između stvarnosti gledatelja i fikcije koja se odvija na pozornici, omogućujući publici da promatra dramsku radnju kao da je ‘nevidljivi voajer.’
Popularizirao ga je francuski filozof i dramatičar Denis Diderot u 18. stoljeću. On je smatrao da glumci trebaju djelovati kao da publika ne postoji, čime se postiže veća autentičnost i uvjerljivost izvedbe. Diderotova ideja bila je novost, jer su kazališne tradicije do tada često uključivale izravnu komunikaciju s publikom, s monolozima i komentarima koji bi prekidali iluziju izvedbe.
U realističkim i naturalističkim komadima 19. stoljeća, npr. u radovima Ibsena, Strindberga i Čehova, četvrti zid postao je temeljna tehnika. Ovi pisci i redatelji težili su stvaranju vjerodostojnih priča i likova, a ignoriranje publike pridonijelo je osjećaju intimnosti i stvarnosti.
Iako je četvrti zid bio ključan za razvoj realizma, mnogi kazališni pravci u 20. stoljeću počeli su ga svjesno razbijati. Piscator, Brecht, kao i mnogi kasniji kazališni autori, koriste tehnike koje su svjesno prelaze ovu barijeru, a cilj je bio podsjetiti gledatelje da prate fikciju, ne stvarnost, na taj ih način potičući na kritičko razmišljanje o društvenim temama ili o naravi same izvedbe.
Bez obzira na pristup, koncept četvrtog zida ostaje ključan u razumijevanju kazališta kao umjetnosti koja balansira između fikcije i stvarnosti.
