Barokna kutija ili talijanska pozornica, odnosno pozornica-kutija, prvo od svojih imena duguje razdoblju kad je upravo to bio najrasprostranjeniji tip izgradnje novih pozornica, iako ga druga dva možda točnije opisuju jer su prvi primjerci nastali već ranije – tijekom renesanse. 

Nakon srednjovjekovnih pozornica, koja su za svoja prizorišta često ‘okupirala’ trgove, prostore ispred crkve ili dvorišta svratišta, novi vijek donosi potrebu za posebnim, namjenski građenim kazališnim zgradama. Renesansno je doba uvelo ‘perspektivnu pozornicu’, tj. scenografiju koja je odavala dojam dubine, no te su pozornice i dalje bile premale, pogotovo kad je razvoj kazališnih inovacija doveo do potrebe za izmjenama kulisa tijekom predstave i upotrebom efekata čija se proizvodnja željela sakriti.

Tako se pojavila pozornica s tzv. ‘scenskim lukom’, koji dijeli prostor scene od prostora proscenija, te skriva nadstroplje u kojem se nalaze cugovi te slični izumi koji omogućavaju postavu svjetla i drugih tehničkih naprava. Igraći prostor bitno je povećan u odnosu na renesane pozornice, a scenski luk, uz dodatke zastora postavljenih s obiju strana pozornice (tzv. ‘ulice’), dodao je i popratne prostore u kojima se priprema za scenu može odvijati bez da publika u nju ima uvid.

Dodatna barokna inovacija došla je s razvojem opere, te kasnije i baleta, i time je barokna kutija poprimila svoj konačni oblik, koji se zadržao kao glavni tip namjenske kazališne gradnje do 20.st.  To se dogodilo kad je orkestar smješten ispred i ispod razine pozornice, kako ne bi ometao pogled.

Kako je barok nadaleko poznat kao razdoblje koje voli kićenost, scenski lukovi su često bili pozlaćeni i prenatrpani slikama, skulptirama ili sličnim ukrasima, čime su sigurno privlačili pažnju, a današnja kazališta sličnog tipa napuštaju ukrase, no zadržavaju idejnu funkciju okvira koji ‘nosi’ nevidljivi ‘četvrti zid’. Odmah iza scenskog luka često se nalazi i zastor, a premda je nekoć bio obilno upotrebljavan npr. pri promjeni scena, njegova upotreba danas ponešto je umanjena ili se u potpunosti izbjegava.

Barokna kutija donijela je i novo promišljanje prostora gledališta, iako je zadržala podjelu po društvenim slojevima, tipičnu za prijašnja vremena. Tako su gledališta najčešće polukružno orijentirana prema pozornici, a sastoje se od partera, mezanina, loža i galerija (broj i raspored ovih  elemenata ovisi o veličini kazališta). Parter i galerije bili su namijenjeni slabije financijski potkovanima, dok su mezanin i posebno, lože, zaposjedali oni više platežne moći (čitaj: puk i plemstvo). Čak i danas u tako klasičnim zdanjima cijene karata određuju se prema nekadašnjim običajima, iako ponekad viša cijena ulaznice ne znači da ćete imati bolji pogled na pozornicu!