Uklete opere

Dok je u dramskom teatru najozloglašeniji onaj Shakespeareov škotski komad čije se čak ni ime ne izgovara bez prijeke potrebe, u operi su sličnog statusa Vedijeva ‘Moć sudbine’ i Wagnerovi ‘Tristan i Izolda’.

Moć sudbine praizvedena je u Sankt Petersburgu 1862. godine, bez većih problema, a slično su prošle i sve iduće izvedbe narednih godina. No, kad je 4. listopada 1960. opera postavljana u staroj zgradi Metropolitan Opere, u trećem činu, neporedno prije arije Don Carla ‘Morir, tremenda cosa’, Leonard Warren, bariton koji je te večeri igrao Don Carla, odjednom se srušio i – umro.

Bilo je to dovoljno da utjera strah u kosti opernog svijeta.

Čuveni su tragikomični pokušaji tenora Franca Corellija da se tijekom izvedbi zaštiti od potencijalnih nezgoda, dok je njegov sunarodnjak, operni redatelj Anthony Stivanello odbijao dodirivati kostime i scenografiju za izvedbe koje je režirao.

Prokletstvo ove opere navodno je i pravi razlog zbog kojeg Luciano Pavarotti nikad nije zapjevao ulogu Alvara.

Daleko opsežniji niz nesreća veže se uz Wagnerovu operu ‘Tristan i Izolda’. Sve je počelo kad je tijekom procesa njezina skladanja Wagnerova prva supruga Minna Planer presrela pismo njegove ljubavnice te nakon 22 godine braka zatražila razvod. Potom je praizvedba odgođena prvo zbog bolesti Malvine Schnorr von Carolsfeld koja je pjevala naslovnu žensku ulogu, da bi nakon samo četiri izvedbe preminuo njezin suprug i partner u naslovnoj muškoj ulozi – Ludwig. Malvina se nije oporavila od tog gubitka, te se više nikad nije vratila na pozornicu.

U lipnju 1911. tijekom izvedbe drugog čina ‘Tristana i Izolde’ u Munchenskoj državnoj operi, dirigent Felix Mottl pao je u nesvijest te 11 dana kasnije umro. Pola stoljeća kasnije, točnije 1968., u istom kazalištu, tijekom izvedbe iste opere, također u drugom činu, identičnu je sudbinu doživio i Mottlov kolega – Joseph Keilberth.

Jedna od recentnih nesreća vezanih za ovaj naslov je pak ona iz Metropolitan Opere, u kojoj su u ožujku 2008. naslovne uloge trebali pjevati Ben Heppner i Deborah Voigt. No, Heppner je otpjevao tek jednu izvedbu prije nego što se razbolio, pa je Voigt promijenila čak tri Tristana sve dok se i ona sama nije razboljela te usred izvedbe bila prisiljena napustiti pozornicu. Tijekom pete izvedbe dio scenografije pao je na tenora Garyja Lehmanna, pa je šestom izvedbom u kojoj je cijeli ansambl bio na rubu nervnog sloma, kazalište odlučilo zaključiti izvođenje ‘Tristana i Izolde’ za tu sezonu.

Šalabahter je uvod u kazališnu umjetnost, podsjetnik na njene poznate i manje poznate pojmove i pomoć pri gledanju predstave te analizi odgledanog uz pomoć upitnika.

Projekt je podržalo

Naš newsletter