Prvo, stručna definicija iz pera legendarne Akademijine profesorice Đurđe Škavić, a kako je navodi u svojoj must-have knjizi ‘Hrvatsko kazališno nazivlje‘. Dakle:

‘Izostavljanje pojedinih dijelova teksta, rečenica ili riječi unutar dramskog teksta u kazališnom se žargonu naziva štrihanje teksta ili štrihati tekst. Znak kojim se označuje da se dio teksta izbacuje naziva se štrih, rjeđe šprung. Hrvatski su nazivi precrt teksta (Klaić) ili skok (Cindrić, 1962), ali nisu ušli u opću uporabu. Budući se na taj način tekst i krati, rabe se nazivi kratiti tekst, kraćenje teksta. Ako se poništava prethodno kraćenje, rabe se nazivi otvoreni štrih, otvoriti štrih‘.

A sad, etimologija ili kako kaže Klaić:

štrih, štriha njem (Strich)
1. pruga , crta, linija;
2. u kazališnom jeziku: precrt, znak da se neki dio teksta ima precrtati, izostaviti, brisati
3. ograničen prostor za kretanje

Štrih je u praksi najčešće u domeni dramaturga, koji u skladu s redateljevom koncepcijom, tekst krati kako bi intenzivirao predstavu. Ili jednostavnije rečeno – izbacuje one dijelove teksta koji su suvišni s obzirom na ideju, radnju ili ritam predstave. Sve to, naravno, pod pretpostavkom da u radu na predstavi sudjeluje dramaturg. Ako ne – štrihom se bavi redatelj, a nerijetko i glumci sami.

U nekim kazališnim praksama, poglavito onima u kojima je autor dramskog teksta neprikosnoveni autoritet, poput npr. Velike Britanje, štrihanje tekstova živućih autora počesto se smatra blasfemičnim.

Štrih ima i svoje hitove, pa je tako jedan od najčešće korištenih izbacivanje svih referenci na Fortinbrasa u ‘Hamletu‘, a u slučajevima kad autore predstave ne zanima politička dimenzija Shakespeareova teksta.