Paunovo pero

Iako su kazalištarci, pogotovo u nekim tipovima kazališta kroz povijest, često bili skloni raskoš predstave pokazivati kroz kostime, scenografiju i rekvizite, jedan detalj nikad se ne bi smio naći na pozornici - a to je paunovo pero.

Iako je paunovo perje u svakodnevnom odijevanju odražavalo bogatstvo i otmjenost vlasnika, te se u nekim istočnoazijskim kulturama smatra znakom dobre sreće držite li ga u kući (no samo ako ga niste paunu oteli na bolan način!), smatra se da na pozornici donosi nesreću.

Korijene ovog praznovjerja možemo potražiti još u kolijevci teatra, staroj Grčkoj, gdje se paunovo pero zbog svog izgleda ponekad poistovjećivalo s ‘urokljivim okom’, koje svakako treba izbjegavati, a neke teorije kažu da se nesklonost paunovom perju zapravo razvila tijekom 13.st. u cijeloj istočnoj Europi jer su to perje nosili monoglski ratnici u svojim osvajačkim napadima.

Zdravorazumsko objašnjenje kaže da je šarenilo paunovog perja vrlo upečatljivo, i da bi se pogledi publike trebali usmjeravati na oči izvođača, a ne na dodatno oko ili više njih na pozornici, no u svakom slučaju – praznovjerje je ostalo. Tako se čak i u najraskošnijim brodvejskim produkcijama iz razdoblja (kao npr. između dva svjetska rata) kad je kao modni detalj bilo vrlo popularno, moglo naći pregršt perja na pozornicama, ali nikad paunovog.

Šalabahter je uvod u kazališnu umjetnost, podsjetnik na njene poznate i manje poznate pojmove i pomoć pri gledanju predstave te analizi odgledanog uz pomoć upitnika.

Projekt je podržalo

Naš newsletter