Nesretne kazališne boje

U obilju praznovjerja kojima obiluje kazališni svijet, boje zauzimaju posebno mjesto. Bez obzira na kojem se dijelu planete zatekli, sasvim je izvjesno da će tamošnji kazalištarci neku boju - kostima, scenografije i/ili rekvizite smatrati - nesretnom.

Plava je u tom smislu dugo bila najnepopularnija, no za to postoje jasni povijesni razlozi: njezin je pigment nekoć bio jedan od najskupljih, pa su štedljivi producenti proširili tvrdnju kako ona donosi nesreću. No, nije dugo trebalo čekati da konkurencija učini svoje pa su oni najbogatiji među njima zauzvrat proširili glasinu kako se prokletstvo plave može neutralizirati njezinim kombiniranjem s jednako skupom – srebrnom.

Tako su i publika i izvođači već na prvi pogled znali koja od kompanija kako financijski stoji ili – budimo iskreni – barem kako bi htjela biti doživljena.

U Španjolskoj i Francuskoj na daleko gorem glasu od plave je – zelena. Predaja kaže kako je za to kriv osobno Molière budući je svoju posljednju ulogu odigrao upravo u zelenom kostimu. Veliki je francuski komediograf bolovao od tuberkuloze, no tome usprkos odlučio je zaigrati Argana u vlastitom komadu, Umišljeni bolesnik. Iako je tijekom izvedbe bio u očigledno lošem stanju, a na momente je navodno čak i iskašljavao krv, inzistirao je da se predstava odigra do kraja. Nekoliko sati kasnije preminuo je u svom domu nakon što su mu dva svećenika odbila dati posljednju pomast, a treći je stigao prekasno.

Zelena je iznimno nepopularna i u Engleskoj, no povijesni razlozi za to su tehničke prirode i datiraju iz vremena kad je paljenje živog vapna zamijenilo svijeće u rasvjeti. Vapno ili quicklime (otkud i engleski izraz ‘in the limelight’) osvjetljavalo je scenu u nijansama zelene, pa su izvođači u zelenim kostimima bili manje vidljivi.

U našim krajevima nesretnom se i dan danas smatra – ljubičasta, a tu tradiciju dijelimo sa susjednom Italijom, u kojoj je ona tradicionalno jedna od boja smrti. Uzrok je tome, navodno, činjenica da su kazališne izvedbe bile zabranjene tijekom korizme, odnosno 40 dana prije najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, a upravo u tom razdoblju svećenstvo nosi ljubičaste oprave. Ljubičasta je, tvrde teroretičari, stoga postala simbol razdoblja u kojem su besposleni kazalištarci gladovali te je u ovom dijelu Europe zauvijek došla na loš teatarski glas.

 

Šalabahter je uvod u kazališnu umjetnost, podsjetnik na njene poznate i manje poznate pojmove i pomoć pri gledanju predstave te analizi odgledanog uz pomoć upitnika.

Projekt je podržalo

Naš newsletter